‘Ostala sam djevica do braka, a sad moj suprug i ja ne možemo konzumirati brak

Žena koja je odgajana u kršćanskoj obitelji priča svoju priču o tome zašto je ostala djevica do braka i kako ju je bolna dijagnoza spriječila da bude intimna sa svojim suprugom. I zašto smatra da bi se o odnosu trebalo više pričati, ne samo generalno, već i u kršćanskim krugovima

Žena koja je odgajana u kršćanskoj obitelji priča svoju priču o tome zašto je ostala djevica do braka i kako ju je bolna dijagnoza spriječila da bude intimna sa svojim suprugom. I zašto smatra da bi se o seksu trebalo više pričati, ne samo generalno, već i u kršćanskim krugovima
“Odrastajući u kršćanskoj obitelji, odgajana sam da na svoju nevinost gledam otprilike kao na vlastito spasenje. Bilo je to nešto najdragocjenije što sam imala i trebala sam je štititi bez obzira na sve – a izgubiti je prije blagoslova brakom bilo je nešto najsramotnije što bi mi se uopće moglo dogoditi.

Ta sam upozorenja shvatila prilično ozbiljno. Možda će vam to biti teško shvatiti ako niste odrastali u crkvi, ali fokus na čistoći i nevinosti prije braka toliko je raširen u mnogim kršćanskim zajednicama, da to uopće i nisam propitkivala. Naravno da ću čekati do braka. Kako bih uopće mogla pomisliti na nešto drugo? Bit će teško, ali ako ne budem čekala, žalit ću do kraja života (ili su mi barem tako govorili).

Kad sam imala 15 godina potpisala sam zakletvu da neću prakticirati seks prije braka. Da, postojao je fizički komad papira koji sam (zajedno s nekoliko mojih vršnjaka) potpisala u skupini crkvene mladeži, nakon što smo imali diskusiju o apstinenciji prije braka.
Moji su mi roditelji sljedeće godine dali i prsten nevinosti. Iako sam znala da su živjeli zajedno nekoliko godina prije braka, nisam ih smatrala licemjernima, već sam vjerovala kako će za mene učiniti samo najbolje, kako bi me zaštitili od pogreške koju su oni sami možda napravili u mladosti. Oni su, ipak, sada bili potpuno drugačije osobe.

Kao odgovor na brojna upozorenja o seksu prije braka od strane moje crkvene zajednice, roditelja i ostalih, odlučila sam se na ekstremnu mjeru: Na fakultetu i nakon njega dopustila sam si dejtove s tek nekolicinom muškaraca, a čak sam sama sebi zabranila poljubiti svog sadašnjeg supruga do dana našeg vjenčanja.

Bili smo zajedno gotovo godinu dana prije nego smo se zaručili, a bili smo zaručeni pet mjeseci prije nego smo se vjenčali. A činjenica da smo naš prvi poljubac razmijenili tek za crkvenim oltarom na našem vjenčanju kod mnogih izaziva nepovjerljive uzdahe. “Kako ćeš, zaboga, znati jesi li seksualno kompatibilna s tim muškarcem ako se nikada niste poljubili?”, ljudi su me često pitali. “Nije li to nešto što bi trebala znati prije nego kažeš ‘Uzimam?'”

Da budem potpuno iskrena, nikad nisam brinula oko toga da ću se udati za nekoga s kime neću biti seksualno kompatibilna, obzirom da su me svi ostali uvjeravali da će nam seks biti veličanstven jednom kad uđemo u brak. Ponekad sam promišljala o svojoj odluci da se s njim ne želim ni poljubiti prije braka, jer sam se pitala hoće li postojati ta ‘iskra’ ili ne. Ali, moj je zaručnik bio u redu s tim, pa sam mislila da to ne predstavlja baš nikakav problem.

Gotovo neprestana osuđivanja i očekivanja od strane mojih roditelja, baki, djedova, braće i sestara, prijatelja i poznanika na meni su ostavili trag. Bila sam umorna zbog činjenice da sam se konstantno osjećala kao crna ovca, neprestano sam se morala braniti i objašnjavati svaki svoj potez, pa sam s vremenom jednostavno prestala ljudima govoriti o svojoj odluci.

Seksualna privlačnost između mene i mog zaručnika sigurno nam i nije baš olakšavala činjenicu da usne i ruke moramo držati podalje jedno od drugoga. No, oboje smo odlučili da ćemo poštovati jedno drugoga i da ćemo poštovati svoga Boga, tako da je za nas ova naša žrtva bila vrijedna. Radovali smo se tome što ćemo svu tu intimu moći dijeliti jedno s drugim kad napokon stupimo u brak.

Naivno sam vjerovala da će se ta naša žrtva da ostajemo čestiti i nevini do braka isplatiti i vratiti nam se u obliku vrućeg, strastvenog seksa nakon što konačno kažemo ‘Uzimam’. To sam pretpostavila zato što mi nitko nikada nije rekao nešto drugačije.

Ni on ni ja nismo imali nikakvog osobnog iskustva u tome, nismo o tome pričali čak ni s prijateljima, a ja se ne sjećam da su nas u školi o tome učili nešto previše korisno. Unatoč tome što sam ih neprestano ispitivala o tome što mogu očekivati od svoje prve bračne noći, savjeti moje obitelji, prijatelja, pa čak i doktora, uvijek su zvučali isto, i to nekako ovako: ‘Sve će se posložiti samo od sebe.’ Ili ‘Ne brini, shvatit ćeš.’ A najdraži mi je ipak bio onaj: ‘Seks u braku je odličan!’

Ali, recimo samo da…se stvari nisu posložile kako sam planirala. Postojao je jedan problem.
Nedugo nakon što smo se vratili s medenog mjeseca (i nakon tjedna patnje, suza, boli i frustracija), dijagnosticiran mi je vaginizam. A to je značilo da imam prisilne kontrakcije mišića zdjelice, zbog kojih mi je seks bio iznimno bolan, pa čak i nemoguć.

A ono što je uslijedilo bilo je najtaminijih nekoliko mjeseci u mom životu.

Nakon što sam razgovarala s liječnicima i terapeutima, počela sam shvaćati da su me desetljeća ‘čuvanja’ podsvjesno uvjerila da je seks zapravo nešto loše, nešto što bih trebala izbjegavati i nešto o čemu ne bih trebala razmišljati. A sad kad je seks odjednom bio ‘dobar’, moje tijelo nije znalo što učiniti, zato što je tolike godine provodilo zabranjujući si da se previše uzbudi u prisustvu osoba suprotnog spola. Zapravo, vaginizam može biti uzrokovan “Previše rigidnim odgojem, neuravnoteženim religijskim učenjima (točnije, učenjima o tome koliko je seks LOŠ) i neadekvatnom edukacijom o seksu.”

A kad sam shvatila koliki još put moram proći ako želim nadjačati vlastitu dijagnozu, sve sam više i više upadala u depresiju i bila sve više i više uvjerena u to da sam podbacila i kao žena i kao supruga.
Moji mi prijatelji nisu bili ni od kakve prevelike pomoći nakon vjenčanja, kao što nisu bili ni prije vjenčanja. Ali, ne mogu ih kriviti. Što biste trebali reći nekome tko je cijeli život proveo čekajući da napokon iskusi toliko osnovnu ljudsku potrebu, a sad nije fizički sposoban iskusiti je? Teško je pronaći riječi kojima biste opisali ovako tešku situaciju.

I dok sam se borila s time da nađem vremena i novca kako bih mogla redovito odlaziti na fizikalne terapije i tjedna savjetovanja, shvatila sam da sam užasno gnjevna na sve oko sebe – mog supruga, moju obitelj, prijatelje, a najviše od svih – na Bog.

Nepravda svega ovoga bila je više od onoga što sam mogla podnijeti. Toliko sam se trudila kako bih ostala nevina za svog supruga, a sad kad sam u braku, kao nagradu sam dobila samo anksioznost i stres.

I nažalost, nisam jedina. Što više pričam svoju priču, to više shvaćam da je ovaj problem (i njemu srodni problemi) čest među ženama koje su odrastale u kršćanskom okruženju. Toliko vremena provodimo uvjeravajući tinejdžere da bi trebali izbjegavati bilo kakav fizički kontakt, da u vrijeme kada stupe u brak doslovno počnu reagirati na način da odbijaju bilo kakvu vrstu intimnog odnosa. Naravno da se to ne događa u 100 posto slučajeva, ali se događa mnogo češće nego bi se trebalo događati.
Ta riječ na ‘S’ (SEKS) veliki je tabu u mnogim, mnogim kršćanskim krugovima. Djeci se govori da to izbjegavaju dok ne stupe u brak, i to je obično kraj razgovora o seksu.

A što bi se dogodilo kad bismo o seksu počeli pričati jednako toliko često koliko o njemu pričaju naši sekularni kolege? Što kad bismo češće govorili o užicima i mehaničkoj strani seksa? Što kad bismo jedni s drugima počeli dijeliti neugodne priče i zabavne pripovijetke o prvim seksualnim iskustvima? Što kad bismo krenuli raspravljati o tome kakve psihološke učinke seks može imati na naš mozak?

Ne kažem da bi svećenici o tome trebali progovarati za oltarom. Za sve postoji mjesto i vrijeme, i da, ne mislim da su svi ti najsitniji detalji primjereni da se o njima razgovara ondje. Ali su primjereni za raspravljanje u kršćanskim krugovima – s mentorima, u različitim grupama ili pak jednostavno s prijateljima u koje imate povjerenja. Ako Kršćani zaista vjeruju da je seks Božji dar za brak, onda je vrijeme da se o tom daru počne govoriti drugačije i glasnije nego dosad utišanim tonovima i misterioznim eufemizmima.

Kad bih opet morala ponoviti sve ovo, vjerujem da bih opet čekala do braka. Ni zbog svih muka koje sam prošla nisam zažalila što sam odgajana u kršćanskom domu. Moja vjera je i dalje jaka. Ali sada otvorenije i hrabrije tražim da se o mnogim dobrim stranama seksa i intime počne otvoreno govoriti, a ne da se neprestano ponavlja kako bismo seks trebali izbjegavati prije braka i da se na tome staje.

Kad si tinejdžer, taj dio ‘čekanje do braka’ može se pretvoriti u neka sasvim drugačija očekivanja, što nas ostavlja s nezdravim i nepoželjnim pogledima na intimu. Kad bih sve ovo morala ponoviti, tražila bih neku drugačiju perspektivu, potrudila bih se da budem puno bolje informirana kako bih sama za sebe mogla donositi odluke. A ne bih samo radila ono što mi drugi govore da radim.”

Izvor: Redbook Magazine