1. Djecu sam uvijek stavljala na prvo mjesto
Lako je voljeti svoju djecu. Potrebno je vrlo malo truda i oni vas obožavaju, bez obzira na sve. Brak je ipak mala suprotnost: to je posao, piše “Zdrava i sretna“…
A kad god se moj brak počeo osjećati kao da obavljam težak rad, ja bih izašla s djecom napolje ili u šetnju ili u kino.
Često sam planirala ove avanture kada sam znala da moj muž ne može ići (ili da mi ne pokvari ugođaj).
Govorila sam samoj sebi, sve je u redu, on ionako radi, a nekako mi se uvijek činilo da mu se ne da ići na porodične izlete.
Izabirala sam da većinu noći s djecom spavam u sobi, okrivljujući muža da jako hrče i neka se odmori jer nam ionako djeca nekoliko puta upadaju u sobu tražeći nešto ili ih je strah spavati same.
Kao rezultat toga, jedva da smo na sat vremena bili sami, a nikada nismo proveli noć bez djece. Pa, možda jednom godišnje na našu godišnjicu.
2. Nisam postavila (ili nametnula) granice sa svojim roditeljima
Bili su često u našoj kući, ponekad bi dolazili nenajavljeni i ulazili slobodno u kuću. Oni bi “pomagali” oko kuće i radili stvari koje ih nikada nismo tražili, poput preslaganja veša iz mašine u sušilicu (pogrešno, naravno).
Odlazili bi s njima na odmor. Ispred nas bi preodgajali našu djecu. Moji su me vlastiti strahovi, usporavali da načinim granicu i postavim pravila ponašanja mojih roditelja. Moj se suprug, doslovce, oženio cijelom mojom porodicom.
3. Rijetko smo vodili ljubav
I postala sam zanovjetalo. Mislila sam da je ljubav iskrenost, ali svi znamo da istina boli. Dok smo se osjećali udobnije (čitaj: lijeni) u našem odnosu, bila sam preumorna za akcije.
A kada bi nešto i učinio stalno bi ga napadala: “zašto si to učinio”?
Umjesto da mu pomagala da izgrađuje svoj ego, ja sam ga ponižavala.
Često sam mu govorila kako mu posao i nije baš neki i kako sigurno odlazi samo da gleda svoje kolegice vješalice (jer ja sam imala viška kilograma).
Stalno sam mu zamjerala kako radi sve pogrešno, a iskreno, on samo nije radio po mom.
Ponekad sam razgovarala s njim kao s djetetom. Kontrolisala sam porodične finansije i njemu prigovarala za svako nepromišljeno trošenje.
I u spavaćoj sobi, pogodili ste – činio je to sve pogrešno, a nisam se sramila reći mu to. Kako se naš brak raspadao, stalno sam tražila greške i greške kako bih mogla opravdati moju superiornost.
Na kraju dana, više nisam osjećaja poštovanje prema njemu, što sam mu i pokazivala.
4. Nisam se trudila da se naučim boriti na pravi način
Znam da zvuči čudno predložiti da postoji pravi način borbe. Ali postoji. Imala sam tendenciju zadržati mir u našoj kući ako držim usta zatvorena kad me stvari stvarno smetaju, ali nisam.
Kao što možete zamisliti, sve male stvari koje su me izluđivale prerasle su u ogromnu kuglu ljutnje koja će se povremeno pretvoriti u golem, stvarno zastrašujući napad.
Sada kada se osvrnem unazad, bila sam očito jedna obična zastrašujuća kuja tokom tih epizoda.
Pišem ovo s nadom da ću nekako vratiti svog sada bivšeg supruga natrag. I molim ga za oprost. Pišem ovo jer ne mogu vjerovati koliko sam dugo držala glavu pokopanu u pijesku.
Nadam se da će druge žene kroz moju priču barem malo shvatiti koliko mi žene možemo uništiti jednu porodicu.
I dok sam još uvijek uznemirena što je moj suprug odlučio riješiti naše probleme u krevetu druge žene, ipak priznajem da ga je moje ponašanje i gurnulo tamo.
Nema komentara:
Objavi komentar