Srbijanska književnica Isidora Bjelica poznata je kao neko ko je o svojoj bolesti od početka pričao otvoreno.
Neki su joj se divili, drugi je kritikovali zbog toga, ali ona je nastavila da priča kako bi, kako kaže, Srbi počeli na bolesnike da gledaju kao na bića, a ne kao na ukletu crnu mačku, piše “Alo!“…
U izdavanju knjiga nije posustala, pa je napisala novu knjigu “Upomoć, prijateljice” koju je uradila zajedno sa drugaricom Jovanom Hajsmajer, ženom koja je kao lajf-kouč pomogla Hughu Grantu i mnogim drugim svjetskim zvijezdama kao lični psiholog.
“Kada je pomogla tom se*sualnom manijaku, znala sam da može da pomogne i meni, zato smo i počele da se družimo”, kaže Isidora, kojoj se peti put vratio kancer sa kojim se bori već četiri godine.
“Mi živimo u sredini gdje je sramota biti bolestan, gdje se to krije, gdje si odmah žigosan kao oštećen. Prve godine kada se razboliš svi su tu oko tebe, svi su puni emocija, druge godine već to postaje naporno ljudima oko vas… evo sada je četvrta godina i većina se pita: E čekaj, što je ova još živa…?!”
Kada su je mnogi optužili da je izmislila bolest u marketinške svrhe, ona je pokazala nalaze.
“Ja sam pokazivala ljudima svoje nalaze koliko sam bila naivna da bih ih uvjerila da sam zaista bolesna. U Srbiji se očekuje da kad dobiješ dijagnozu, idi u neku sobu, čekaj i umri! Jezivo smo nekulturna sredina prema bolesnima. Meni se gomila ljudi na onkologiji žali da proživljava nipodištavanje, omalovažavanje, jer kada vas vide kao da vide crnu mačku. Želja svih nas koji imamo autoimune bolesti je da živimo. Meni bude jako teško nakon terapije, ali već treći, peti dan ja želim da izađem, da odem u pozorište. Ljudi sa kancerom umiru kada sami sebi kažu ja ne mogu, tada pucaju. Zato sam odlučila da radim najviše na svojoj psihi.”
Bjelica ističe da nikada nije posustala iako joj je bilo teško.
“Preživjeti četrdeset i šest hemoterapija i činjenicu da vam se peti put vraća rak nije nimalo lako. Tada moraš svaku emociju da ispoljiš, isplačeš se i izvrištiš, već sutra je novi dan. Moraš da živiš danas onako kako možeš, meni je svaki dan bez bola fantastičan. Bilo je ogromnih kriza i strahova, nenormalno je da ti na traumu budeš u fazonu zaboli me, da mahneš rukom i kažeš “imam kancer, pa šta”. Ne! Isplačem se, ali sutradan moraš da nastaviš da živiš svoj život. Normalno je ponekad malo biti nenormalan”, kaže Isidora, koja je imala i porodične krize uz supruga Nebojšu Pajkića, sina Lava i kćerku Vilu.
“Kada je takva bolest u pitanju, onda se cijela porodica liječi. Moja djeca su doživjela ogromne traume, moj muž koji je šećeraš, takođe. I cijela porodica mora da bude svjesna toga i da se bori. Svjesna sam da živim sa smrtnom presudom, ali s druge strane, znam bar njih deset koji su umrli prije mene, a koji su me sažaljevali strašno”, ističe spisateljica koja kaže da su za ovakvo stanje krivi emotini lomovi.
“Mi smo svi emotivne sponzoruše, i vječito jurimo za svojom drugom polovinom koja će da nas usreći, ako je ne nađemo mi smo onda sje*ani. Mi smo teža kategorija od ovih materijalnih sponzoruša. Vjerujte mi, četiri godine liječim se na klinici i najviše bolesnika sam srela koji su emotivne sponzoruše, slomljeno srce, otvoreni prelom duše…”
Nema komentara:
Objavi komentar