Roditeljstvo je postalo religija. A kao i kad je svaka druga religija u pitanju, od vjernika se očekuje potpuna i bezuslovna predanost.
Između vremena našeg djetinjstva i djetinjastva naše djece nešto se promijenilo, piše Danijela Teler, američki psiholog i koautorka nedavno objavljene knjige “Svete krave” u kojoj analizira savremene stavove i vjerovanja o braku i razvodu.
Roditeljstvo je postalo religija. A kao i kad je svaka druga religija u pitanju, od vjernika se očekuje potpuna i bezuslovna predanost. Ne postoji ništa što bi smijelo da nam bude važnije od naše djece, i nikada ne smijemo da kažemo bilo šta što bi to dovelo u pitanje. Djeca su uvijek na prvom mestu. Toliko smo danas ubijeđeni u ovo, da zaboravljamo da nije uvijek bilo tako, prenose “Detinjarije“…
Kao primjer zastrašujuće moći roditeljske religije, Teler navodi slučaj novinarke Njujork Tajmsa Ejlet Valdman koja je, nakon javnog priznanja da svog muža voli više od svoje djece, doživjela pravu medijsku hajku kao “loša majka”, pa je čak iskusila i fizičke prijetnje.
“A to nije način na koji civilizovano društvo riješava razilaženja u stavovima, već više liči na religijski progon jeretika”, objašnjava Teler. “Valdmanova čak nije ni rekla da joj djeca nisu divna, već samo da muža voli još više. Čime je prekršila zapovijest “Nemoj imati drugih bogova osim mene”, zaključuje Danijela Teler
Začetke roditeljske religije Teler vidi u naljepnicama “Beba u automobilu” koje su se pojavile sredinom 80-ih. Niko, kaže ona, ne bi stavio takvu naljepnicu na automobil, da već u društvu nije zavladalo uvjerenje kako ljudski život svoj vrhunac ima na rođenju. “Da nije tako, vjerovatno bismo viđali i naljepnice “tinejdžer u autu”, “tridesetogodišnjak u autu” ili “sredoviječni knjigovođa u autu”, kaže ona.
Još jedan znak da je roditeljstvo religija jeste to što je postalo neprihvatljivo reći bilo šta loše o svojoj djeci, ili priznati da nam nisu uvijek omiljene osobe. Možemo koliko god hoćemo da ogovaramo supružnike, roditelje, rodbinu, ali reći “moje dijete nema puno prijatelja jer nije baš prijatna osoba” je nezamislivo.
“Imati djecu je lutrija” objašnjava Teler. Djeca imaju isto toliko loših i dobrih osobina kao i odrasli, samo što ih je priroda zaštitila time što ih je učinila slatkom i neodoljivom u prvo vrijeme, kako bi se naši pećinski preci dovoljno čvrsto vezali za njih, umjesto da ih izbace na snijeg kad su bezobrazna.
Teler ističe i da se, kao i kod drugih religijskih prekršaja, ni u ovoj religiji ne sudi se na isti način muškarcima i ženama. Majke su dužne da svoju djecu stave na prvo mjesto, ali bi se i same vjerovatno uvrijedile kad bi im muževi rekli da su divne, ali da djecu ipak vole više od njih. Takođe, od majki se očekuje da budu prave svetice, koje žive u čistom prostoru vedrih boja, ispunjenom dječijim pjesmicama i da ne misle na seks, budući da to zadovoljstvo nije povezano sa brigom o djeci, što im je jedino dopušteno. Očevima se, s druge strane, dozvoljava da svoje obaveze prema djeci povremeno podrede svojim seksualnim potrebama.
“Mnogo je korisnih posljedica današnje posvećenosti djeci, ali isto toliko je i štetnih”, kaže Teler. Roditelji ne mogu sebi da dozvole iskrenost, pa time gomilaju probleme u porodici. Djeca rastu u ubijeđenju da su centar univerzuma i teško se kasnije mire sa činjenicom da to u stvari nisu. Što je najgore, supružnici kojima se životi okreću oko djece na kraju, kad djeca porastu i odu, nemaju više nikakvih dodirnih tačaka niti znaju šta bi jedno drugom rekli.
“U 21. vijeku, većina Amerikanaca se vjenčava iz ljubavi. Partnere biramo u nadi da će nam biti doživotni saputnici. Ali, kad stignu djeca, taj odnos stavljamo “na čekanje”, jer se preobraćujemo i prihvatamo novu religiju. Podižemo djecu najbolje što možemo, spremajući ih da postani svoji ljudi. A onda kada nas naši bogovi napuste, sakupljamo krhotine naših zapuštenih brakova, tražeći im novi smisao. Nije ni čudo što broj razvoda najbrže raste baš među supružnicima čija su deca upravo napustila dom”, zaključuje Teler i dodaje:
“Možda bi trebalo da preispitamo ovu savremenu roditeljsku religiju.
Nema komentara:
Objavi komentar