Da bismo u potpunosti razumjeli ovu sevdalinku, treba navesti određene okolnosti iz vremena kada je ona nastala.
U Turskoj je tokom 18. i početkom 19. vijeka postojala posebna najamnička konjica, takozvane krdžalije. U toj vojsci je, pored Turaka, bilo ratnika svih balkanskih narodnosti i vjera. Najomiljeni za hranu i platu, ovi odvažni ratnici polagali su pravo i na pljačku. Njima su pripadali oni koji nisu marili za miran rad ni izučavanje zanata, na osnivanje porodice niti svog doma.
Ovi avanturisti – ``turski hajduci`` – su na svojim dobrim i bogato zakićenim konjima krstarili preko Balkanskog poluostrva, s jednog kraja na drugi, boreći se za onoga s kim bi se njihov stariješina pogodio da im bolje plati.
Krdžalijama su se naročito koristili sultanovi odmetnici. Mlad i pljačkom obogaćeni vojnik avanturista, uživajući u dobrim konjima, jašući u bogatom odijelu i opremljen sjajnim oružjem, živeo je lagodnim životom ``od danas do sutra``. Pored svih ovih prednosti, mladi krdžalija uživao je i u lijepoj pjesmi, a u pijanom veselju svoju naklonost iskazivao je i prema lijepim ženama. To su, kao po pravilu tog doba, bile mlade pjevačice ili igračice.
Njih su krdžalije uzimali za ljubavnice, da im se ``nađu`` u svakom njihovom privremenom boravištu. Takvom jednom krdžaliji, kao svom dilberu (ljubavniku), predala se negdje u nekom gradu balkanskom, neka igračica. On joj je postao sva ljubavna čežnja, za nju je on bio pravi gospodin, u njega se isuviše zaljubila i uzdišući patila.
Nudili su se ovoj ljepotici za dilbere i drugi, bogate čaršilije – ``bazerdžani`` (trgovci), kod kojih bi mogla da živi kao gospođa u čaršiji. Ali je ona voljela samo svoga ``deliju``.
Neminovno, dođe i čas rastanka. Krdžalija će, danas-sutra, krenuti u neki drugi daleki grad. I ona bi s njim, ali ne može. Da bi mu se odužila za provedene ``slatke časove``, nudi mu se da je proda kao robinju nekom bazerdžanu, a da za dobijeno zlato njen voljeni ``pozlati vrat`` svom doratu (konju).
To je značilo da se u konjsku grivu upletu biseri, zlatne i srebrne žice, pa da ga takvog ``delija protjera kroz čaršiju``, da grad na taj način sazna kakav je on junak. A ona će, kao robinja bazerdžanova, skrivena iza rešetaka na prozoru što gleda u čaršiju, pratiti pogledima i uzdasima svog deliju, tiho mu pjevušeći sljedeće stihove:
``Moj dilbere, kud se krećeš? Što i mene ne povedeš? Povedi me u čaršiju, Pa me prodaj bazerdžanu. Uzmi za me oku zlata, Pa pozlati Doru vrata. Protjeraj ga kroz čaršiju, Da te vidim k’o deliju…``
Pjesmu su prepjevali i snimili mnogi pjevači, uključujući Silvanu Armenulić, Esmu Redžepovu, Tošeta Proeskog, Safeta Isovića i Vasiliju Radojčić.
(Kurir)
Nema komentara:
Objavi komentar