“Obećali su nam Švicarsku, napravili je ali sebi, obećali radna mjesta našoj djeci, ali uhljebljuju svoju i svojih prijatelja”, napisala je razočarana majka…
Javlja vam se jedna majka koja je prije godinu dana otpratila svog sina jedinca sa navršenih 20 godina sa zagrebačkog aerodroma u Dublin.
Sa torbom punom uspomena i čiste robe, osobnom u ruci, nedavno tek izašao iz srednje škole, golobradi dečko koji je jedva dočekao da otvori vrata doma i vikne -majko doma sam.
Pratiš ga na avion, oboje stiščete zube očiju punih suza, uspomena, ljubavi i sada izgubljenih nadanja da će biti uvijek tu negdje, pogledi ti se susreću i nijemo govore sve ono što razum zna. Ne puštas suzu zbog njega jer te mrve hrabrosti koje ima rasule bi se ko biseri po podu….vidio je previse majčinih suza….
A onda u onom restoranu na katu gledaŠ kako avion polijeće i sav tvoj život, tvoja duša i ljubav odlazi, oslonjena rukama na staklo zeliš ga pomilovati po obrazu, zatvoriš oči da osjetiš njegov miris, osluškujes smijeh koji je zamro u tišini praznog doma u koji se vraćaš.
Pa pobogu zašto????
Njega nisu zanimali ni partizani ni ustaše, ni fontane, ni afere, zanimao ga posao, topli dom i siguran zagrljaj.
Obećali su nam Švicarsku, napravili je ali sebi, obećali radna mjesta našoj djeci ali uhljebljuju svoju i svojih prijatelja…..nisu vidjeli more tuge na autobusnim stanicama, aerodromima, nisu vidjeli bol rastanka, suze majki i očeva koje sinovi nisu nikada vidjeli da plaću.
E pa vlado moja, baš vam hvala sto ste mi uzeli jedinca. Mrziti nije ljudski ali ja vas mrzim iz dna duše, mrzim vas i zbog toga sto sam jučer vozila jos jedno mlado biće sa putnom torbom i uspomenama na avion za Dublin….mrzim vas !!!”
Nema komentara:
Objavi komentar